06.10.2015 u 21:34
Zašto su Fata i Mujo genijalni
Mnogi autori/ce predstava u svojim agendama najavljuju iskazivanje malograđavštine publici kako bi ta ista publika mogla da uvidi našu apatičnu, korumpiranu, letargičnu, ali i iznimno nasilnu stvarnost. Međutim, njihove predstave ne postaju ogledalo već suprotno: aktivno im podilaze putem vulgarnog humora, dječijih gegova i preslikavanju te stvarnosti u želji da se publika prepozna, nasmije, ali i ne da se osjeti prozvanom ili dužnom da preispita sve te mehanizme kočenja građanske svijesti koje sami /e posjeduju.

Upravo je iz tog razloga predstava "Suljo, Mujo i Fata u društvu spektakla" potpuno drugačija. Njoj je uspjelo da kod publike izazove krajnju nelagodu i stid, čak i otpor. Muldimedijalnim pristupom, fantastičnim performansom Džane Džanić, naše afirmirane tuzlanske glumice i Saše Hadžića iz Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, interakcijom sa publikom i kronološkim oslikavanjem finansijskog i duhovnog siromašenje jedne prosječne bosanske porodice, postignulo je uistinu nemoguće: da svaka osoba unutar pozorišta vidi sliku same sebe i osjeti stid. Glumci uopće ne koketiraju sa publikom, oni ju uznemiravaju, pritišću, guraju u sebe same. 

Ako su Tuzlaci/nke očekivali/e viceve o Sulji, Muji i Fati kao proslavi našega potlačenog, ali vedrog duga, sigurno je da su izašli/e razočarani/e. Mujo i Fata nisu veseli, oni su svedeni na golu, mukotrpnu i antieuropsku egzistenciju u kojoj se guši svaka individualnost i mogućnost za ostavljanje bolje zemlje sljedećim generacijama. 

Zato, stidimo se. Stidimo se svaki put kada povjerujemo da će nama biti bolje ako je ljudima oko nas gore, kada mislimo da naše dostojanstvo ima cijenu, kada filozofiju i introspekciju zamijenimo bosanskim meraklukom i djeci ostavimo teritoriju, a ne državu.

Krajnje je vrijeme da naša država odraste. A to ne može bez odrastanja njezinih građana i građanki.
Piše: Selma Kešetović